Krila

Nisam se ja nikad volio
družiti sa oblacima,
al’ drugi bi me digli do njih,
oni drugi s kojima
sam se baš volio družiti
i djetinjasta čuda u njima,
o kojima bih prošaptao poneki stih
sanjivom mjesecu s kojim sam se
baš volio opružiti
po livadi nekih vlažnih očiju
sve do sunca koje maramicu
za sve vlažno ima,
od kog sam učio kako osmjeh
iz kriške neba iskružiti.

Nisam ja nikad umio s riječima
činilo se to možda onako
kao kad se trava pogleda sa krova
pa se ne vide travke i djeluje gusta,
volio sam samo od prvog dana
igrati se sa onih trideset i kusur slova
kad me knjiga moja prva nova
s njima i slikama to naučila,
nisam to ja pisao pjesme za vaša usta,
već gađao slovima osmjehe
nekih zvijezda,
dok se gomila ne bi smjeha
na vaša lica sručila.

Nisam ja nikad imao krila
niti nešto mnogo želio da letim,
pa i ako sam letio malo,
to su tek kratka lebdenja bila
između dva zida moga srca,
lebdenja sa nečijim
zmajevima otetim,
s čarolijom nekih plašljivih vila,
nisam se nikad usudio
za let po planeti,
možda da sam malo više
hrabrosti imao,
možda bi mi negdje i orlovska nicala,
al’ mene je previše
kiša svih očiju ovog svijeta doticala
i uzdah stvorenja
što zemljom pužu,
ja sam se uvijek više divio pužu,
neg’ jatima ptica,
jer padati je lako, kad krila imaš.

Nisam ja nikad nešto
ni volio leptire,
samo sam jednom načuo tako,
da onaj nježni prah
s njihovih krila
s najljepših zvijezda se prosuo
i dopire,
i da se svim zakonima
nježnosti opire,
a volio sam oduvijek jata zvijezda
i sve što nježno poput njih sija lako,
pa sam i počeo tražiti tako
te krilate bube,
i možda ih zavolio, a da još ne znam,
samo da bih neku zvijezdu
malo dotak’o,
i njenim prahom
raznježio sve one koji me
i bez krila ljube.