Majci

U ovaj ćošak nemirnih snova zaspalih bogova,
moj san svojom suzom probudila je ona,
u svijet šarenih bića iz zapričanih priča,
nisu donijele me boje neba, ni anđeli Gospoda,
ni krila s proljeća, dugoputujućih roda,
samo ruke te žene, poput sunca iznad mene
grijale su prve zime, moje izgubljene ruke i pelene.

Na ovaj svijetli kraj, tamnog beskraja
ona je moj početak svojom iglom zaplela,
koncem proljeća, bojom prolivenog maja,
kad se rađaju jata ptica i bokori ljubica,
kroj mojih krila, lako je zagrljajem sašila,
kao najveći umjetnik, kao pradavni predak,
u svakoj riječi mojoj ona veze svoj redak,
moja divna majka, petrolej mog svijetla
moj fenjer razuma naspram svih ludnica.

Neki kažu da su se rodili sami,
kao bez sjemena, pupoljka, list samonikli,
da l’ imaju snage il tuge previše u sebi,
možda je bolje tu tajnu ne znati
gdje niču ti tužni, bez sjaja sunca u tami,
jer moji sunčani, zabrinuti i plačni dani
imali su uvijek svoju brižnu mati.

Isparana neba, rašivena srca,
sve ruke bi njene umjele da spoje,
i slutnje sumorne i suze umorne
kad je skriju u kutku tuge daleko od mene,
za proljeće blijedo tamo tražila bi boje,
i zato je uzdižem iz sunčeve sjene,
jer Božiju, svetu majku odavno svi hvale,
Svevišnji će razumijeti moje riječi male
što u hordi boraca i preživjelih heroja,
među bezbroj ruža što na zemlji su nicale,
ovim ordenjem duše tebe kitim, majko moja.

Znam dobro to je šablon ovog svijeta,
jednog kišnog ljeta odletjeće jato naših selica,
što smo skupa pogledima, grlili i pratili
i ostaviće prvi put prazna gnijezda u meni,
pod tvrđavom sunca koju jesen ruši.
ti bićeš tek latica uvelog buketa,
čiji miris nestali me u grudima guši.

U umornoj noći iznad sablaznih misli
zamahnuću krilima što ti si skrojila,
tih dana braća će mi biti anđeli pokisli,
i poneka sestra duša što se blizu svila,
i negdje u mraku, kad jedna kap slana
nadjača sve arije, sretnih prošlih dana,
uzeću u ruke buket ljudi ovog svijeta,
i šapnuću - hvala ti, za ovaj svijet, mama.