Ne idem više
na pjesničke večeri,
tamo više nema pjesnika
koji su dovoljno hrabri
da ne traže da ih neko razumije
neke očajne, uplašene nježne
duše
kao cvjeće s muzejskih slika
trude se da ih neko primjeti,
čuje,
tamo više nema pjesnika.
A ja sam previše svoje
hrabrosti
potrošio, jer se nisam plašio
da herojski razumijem
tuđe strahove,
i da svojim snovima
najveće tuge plašim i zbunjujem,
praveći od njih nasmijanu djecu
i krovove
koji su od sreće letjeli.
Razbivši zube zadnjim
od poezije pjanim,
svilenim tugama
zaslužio sam za svaki rođendan
po jedno proljeće .snažnije,
smušeno od sreće što je moje,
a u jesen bi se rastajali onako
dugo,
zagrljeni drugarski,
glumeći da je sve drugo
važnije,
tražeći malo razuma da
preživimo san.
Nema više pjesnika koji prodaju
ljubav
u parkovima, na ćoškovima mašte,
a zauzvrat da ništa ne traže,
ako im bar poljupcima ne plate,
ne odazivaju se ni na svoje ime
al' ako se laže,
nek se bar iskreno laže,
za nekog ko razumije, ko me
predosjeća
u meni izgorila proljeća
na uzbunu istine dime.
Dok su se neba polovila
u našim očima
ostavljajući prolaz do
jednostavnosti
žmirili smo na jedno oko
i zbog straha i radosti,
pravdajući laži budućih majki i očeva
napravili ovaj komplikovani svijet.
Grmljavine naših srca
su se udavile čelikom
kojim smo armirali svoje male snove
za zemlju,
sanjajući da budemo nešto
veliko,
udvoje,
potcjenivši mogućnost zagrljaja
i njegovu želju,
prestigli smo svoje duše
daleko.
Bez ćutanja i lutanja dušama
nekad smo umjeli u rimi i duetu
Oprosti,
na iskrenosti,
to je jedina poezija
koju razumijem na ovom svijetu.
