Na početku nekog novog svijeta,
nekog starog, tajanstvenog nadanja
u srcu nekog velikog grada,
u rukavu nekog izgubljenog sela
uvijek postoji neki on, i ona neka
i ta najveća sreća, koja se nije srela,
a vrijedi, vrijedi da se čeka.
Stvarno vrijedi,
čak i ako kao jesenje trave osjediš,
vrijedi da se mnogo ne rasipaš
s tom najljepšom
svjetlošću sluzokože
i okolo znatiželjom pipaš
sve što se usnama i srcem
onako samo jednom, najljepše
dotaći može.
Jer umjeti da prepoznaš
ono što nisi tražio,
i umjeti da ne odabereš
ono što nisi birao
to je već početak novoga svijeta
u kome sebe nikad nisi zaista porazio,
jer najveća hrabrost,
ustvari nije probati sve,
već odabrati jednom iskreno
sve ono za šta bi umirao.
I pomalo tiho, lukavo u tajnosti,
u sebi pronaći svjetlost i sjajnost
veću od svih sjajnosti,
to je već početak spremnosti
na ta hrabra letenja,
da stigneš i postaneš, i svoja i nečija
jedina najljepša igračka,
i jedina najveća svetinja.
A onda i u tom nekom,
nekome ne tako hrabrom
nekome sasvim drugom
treba da pronađeš komad sebe
i preslikaš ostatak dugom,
da budete isti,
tamo gdje se ludosti i različitosti
vezuju zvjezdanom rijekom
iz očiju jednako mokrih i žednih
sa usana jednako vrelih i željnih
da se izgube u nekom.
Postoje najljepše mjere
nježnosti i sreće,
koje se ni sa čim ne mjere
sem otkidanjem neba
neba s kojeg se zvjezde nikom ne skidaju
postoje polja s kojih
se cvjetovi ne beru
nikom ne otkidaju,
jer postoje oči koje se ne prodaju i ne kupuju,
u koje i kad izgubiš vjeru
one te ne izdaju.
Jer postoje noći kad si veći od mraka,
rasteši i rasteš, a postaješ
manji od svog srca,
i manji od svojih izgubljenih šaka,
u nečijim danima koji se ne broje
već prstima dišu,
u nekim koracima ispod oblaka
šapuću se najljepše poezije
koje se žive, i nikad ne zapišu.
pentru domnișoară Z.
