Osluškujući snove ptica
ponekad se probudiš u pjesmi
okovanoj krilima,
krilima bez kojih ne možeš nigdje,
a u grudima svakog jutra istu mjeru imaš
daljine velike kao oči,
uplašenog zarobljenog svica
koji bi u nebo, i otkinutih krila da ide.
I onda živiš, kao najljepši stih živiš,
zarobljen u srećnoj pjesmi,
između dva ista refrena,
A jutra crvena, raspjevano crvena,
znaš na kraju, sve će na otpjevano svesti
Obraze mokre od snova
iznova ćeš da potajno sklanjaš,
i sve najljepše,čega nismo tad bili svjesni,
imaćeš da nekom šapućeš,
imaćeš samo da sanjaš.
I zato moraš da vjeruješ,
i ovdje, kao i tamo, i kao svuda,
kud god padaju zvijezde,
i sudaraju se nove suze, rađajući nova čuda,
da sve što si prošao,
nije bila tek jedna obična prošlost,
za bacanje,
već hiljade malih razbacanih budućnosti
koje si izgubio, da bi u ovu jedinu, svoju došao.
Ovdje, gdje u zidovima,
hiljade malih anđela zamrznutih
stoji zarobljeno u svojim pjesmama,
oni što su kroz zid glavom probali
nazad do neba,
a falio im je samo jedan stih,
za pjesmu u kojoj se budiš
crven od sreće i stida
jednog djetinjastog jutra,
kažnjenog što je bilo zaljubljeno
rano,prerano, u zoru nekog tuđega sutra.
Cvjetovi i ovdje onako isto marljivo uče,
kako da se i danas i sutra
miriše više,
ostane uspravan više od juče,
s tom
nataloženom prašinom izgubljenih dana,
između dva predaleka dlana,
a najljepše ptice ,
su na odavno slomljenih nogu,
i lete,lete dok mrvicu sunca
krilima dotaći mogu,
a onda padaju zadnjim
vriskom svjetlosti s grana,
i leže na leđima dugo,dugo
skupljenih krila s nekom odvažnom tugom
mole za samo još jednu granu sna,
na kojoj još jedna ista ptica ima.
U ogledalima više ne žive isti oni ljudi
koje smo umivali i češljali
brižljivo, sve ove godine
za nekoga istinski svoga,
bilo je lakše da se isprlja i poludi,
jer onda nema šta da se prežali
sem onih istih drhtavih snova,
koji su se plašljivo u naše oči sklanjali
svake noći i one posljednje,
kad smo zadnji put
jednako čisto drhtali i sanjali,
mada ja još uvijek sanjam
onog istog nestašnog dječaka,
što je ubijao ptice
i kačio ih na ogradu jedne djevojčice,
poklanjajući joj tako malo neba,
i još uvijek kad se probudim,
dugo ne znam
da li to baš tako ide s njom i sa nebom
i da li tako poklanjati treba.
I ona sad sanja svog zalutalog princa
kog neka tuđa čarolija ponoći njiše,
dok mrak miriše
na neko čudno voće
i mnogo se više uvlači u oči,
iz dlanova kipi magla delte Dunava
uzvodno teče
ka jednoj tamnoj kosi,
tamo daleko,
gdje je zaspalo posljednje proljeće
koje je znalo šta želi i hoće,
koje je znalo šta miris ljeta nosi.
A mjesec se smješka poput zarobljenika
koji je napokon dobio pomilovanje
i preko Karpata punih kiše,
putuje tifusno žut i nasmješen
početku kojem se uvijek na kraju mora doći.
Znam te oči još najviše
u kojima nosiš
iste male bube svjetlosti gladne,
i isto pitomo i divlje
šetaš i čekaš crvene datume, velike dane
kad u srcu Bog i osmjeh sviće,
i znam još pališ svijeće
i bacaš novčiće u fontane,
za neko daleko,dobro biće,
jer slutiš,možda te naše nove sreće
i nisu baš te sreće
za kojim smo patili,
i čežnjivo šaputali.
For new wings of some birds on one smiling face G.J.
ponekad se probudiš u pjesmi
okovanoj krilima,
krilima bez kojih ne možeš nigdje,
a u grudima svakog jutra istu mjeru imaš
daljine velike kao oči,
uplašenog zarobljenog svica
koji bi u nebo, i otkinutih krila da ide.
I onda živiš, kao najljepši stih živiš,
zarobljen u srećnoj pjesmi,
između dva ista refrena,
A jutra crvena, raspjevano crvena,
znaš na kraju, sve će na otpjevano svesti
Obraze mokre od snova
iznova ćeš da potajno sklanjaš,
i sve najljepše,čega nismo tad bili svjesni,
imaćeš da nekom šapućeš,
imaćeš samo da sanjaš.
I zato moraš da vjeruješ,
i ovdje, kao i tamo, i kao svuda,
kud god padaju zvijezde,
i sudaraju se nove suze, rađajući nova čuda,
da sve što si prošao,
nije bila tek jedna obična prošlost,
za bacanje,
već hiljade malih razbacanih budućnosti
koje si izgubio, da bi u ovu jedinu, svoju došao.
Ovdje, gdje u zidovima,
hiljade malih anđela zamrznutih
stoji zarobljeno u svojim pjesmama,
oni što su kroz zid glavom probali
nazad do neba,
a falio im je samo jedan stih,
za pjesmu u kojoj se budiš
crven od sreće i stida
jednog djetinjastog jutra,
kažnjenog što je bilo zaljubljeno
rano,prerano, u zoru nekog tuđega sutra.
Cvjetovi i ovdje onako isto marljivo uče,
kako da se i danas i sutra
miriše više,
ostane uspravan više od juče,
s tom
nataloženom prašinom izgubljenih dana,
između dva predaleka dlana,
a najljepše ptice ,
su na odavno slomljenih nogu,
i lete,lete dok mrvicu sunca
krilima dotaći mogu,
a onda padaju zadnjim
vriskom svjetlosti s grana,
i leže na leđima dugo,dugo
skupljenih krila s nekom odvažnom tugom
mole za samo još jednu granu sna,
na kojoj još jedna ista ptica ima.
U ogledalima više ne žive isti oni ljudi
koje smo umivali i češljali
brižljivo, sve ove godine
za nekoga istinski svoga,
bilo je lakše da se isprlja i poludi,
jer onda nema šta da se prežali
sem onih istih drhtavih snova,
koji su se plašljivo u naše oči sklanjali
svake noći i one posljednje,
kad smo zadnji put
jednako čisto drhtali i sanjali,
mada ja još uvijek sanjam
onog istog nestašnog dječaka,
što je ubijao ptice
i kačio ih na ogradu jedne djevojčice,
poklanjajući joj tako malo neba,
i još uvijek kad se probudim,
dugo ne znam
da li to baš tako ide s njom i sa nebom
i da li tako poklanjati treba.
I ona sad sanja svog zalutalog princa
kog neka tuđa čarolija ponoći njiše,
dok mrak miriše
na neko čudno voće
i mnogo se više uvlači u oči,
iz dlanova kipi magla delte Dunava
uzvodno teče
ka jednoj tamnoj kosi,
tamo daleko,
gdje je zaspalo posljednje proljeće
koje je znalo šta želi i hoće,
koje je znalo šta miris ljeta nosi.
A mjesec se smješka poput zarobljenika
koji je napokon dobio pomilovanje
i preko Karpata punih kiše,
putuje tifusno žut i nasmješen
početku kojem se uvijek na kraju mora doći.
Znam te oči još najviše
u kojima nosiš
iste male bube svjetlosti gladne,
i isto pitomo i divlje
šetaš i čekaš crvene datume, velike dane
kad u srcu Bog i osmjeh sviće,
i znam još pališ svijeće
i bacaš novčiće u fontane,
za neko daleko,dobro biće,
jer slutiš,možda te naše nove sreće
i nisu baš te sreće
za kojim smo patili,
i čežnjivo šaputali.
For new wings of some birds on one smiling face G.J.
