To nema nikakve veze
s evolucijom srca i hemijom snova,
jednačine koje nas dvoje čine
su van formula
kao uzdasi ptica, kao suze cvjeća
kad pijana proljeća izgube geografsku kartu
pa naše stope prepune vrtoglavih zvijezda
se pronađu izgubljene u istome blatu
tu gdje počinje korjenje neba.
Tu gdje počinjem da se najviše bojim
za maslačak bijeli u tvojim očima
kad nestašnost zaduva, kad pitomost zaduva
preko mesa i kostiju snova
tu gdje ti najviše vjeruješ da postoji
na mom dlanu daljina
za tebe najbolje čuvana
presavijena tvojim prstima u blizinu
van formula.
Tu gdje ti nikad nećeš da porasteš
s tim nosem djevojčice
punim mašte
što u sve vjeruje
kojoj sve na istinu miriše,
tu gdje ja nikad neću da ostarim,
s ovim prstima dječaka
koji zvjezde lista i dok bajke ti piše
uvijek nešto divno pokvari.
Mora da bude i takvih
rođenih da nikad ne odrastu,
među svim onim ozbiljnim,
velikim brkovima i punđama,
što doktoriraju fiziku, hemiju,
ozbiljnost gunđanja,
neko mora da doktorira i maštu,
smješkajući se beskraju
i poštujući nevidljivo, neshvaćeno i čudno
kao djedovu priču o prvom velikom ratu.
I zato te stvarno razumijem
i preko granice mašte,
dok svemu u tačkicu lako vjeruješ,
u sve one velike datume o slobodi,
kraljeve pravedne, proroke čiste,
hod po vodi,
u mrvu dobrote u svim ljudima,
i zato su nam oči uvijek tako blistavo iste
jer razumijemo
drukčija prostranstva u tuđim grudima,
i zato znaš da ne prekidaš me i kad treba
kad počnem da rastem iznad neba
trepereći zvjezdano izvan tvojih očiju,
jer znaš da ću opet čitav svijet
da ti djetinjasto prepričam
u nekim šarenim pismima,
jer ne želim da porastem nikada
niti budem igdje stvarno velik
osim u tvojim očima i mislima.
I zato se tako divno razumijemo,
s ovim prstima dječaka i nosem djevojčice
dok gazimo nebo i nosimo ptice,
kao igračke svoje,
i zato tako ozbiljno vjerujemo oboje
i ozbiljno čuvamo te djetinjaste snove,
da nikad nećemo da odrastemo
jer ti nikad nećeš vezati punđu,
i ja nikad neću pustiti brkove.
Pa ipak dođe to neko tamno veče
s previše pogašenih zvijezda,
kad sjedneš pored mene i šapneš
Ne ličim na sebe,
i ništa više djetinjasto ne znaš,
i nos ti bude veliki i oči velike
i sve mokro od stvarnosti raste,
i to su ti znaci, te lozinke,
preplašim se da ćeš da odrasteš,
postaneš umorna od snova
povjeruješ u stvarnost, u starost,
da su bore od godina
a ne od poljubaca kojim su te cmakali
i ponegdje smežurali od tolikog voljenja,
da je umor od torbe života,
a ne od suza koje nismo isplakali
neimavši vremena od sreće i htenja.
I na tren sam pored tebe
kao svemirski brod pored nepoznate planete,
kao dijete pored tuđe,
lijepe igračke
ne smijem da ti priđem, da te dotaknem,
a osjećam topiš svjetlost preko lica
i skriveno je u sebi plačeš,
a mjesto tebe bez stida
suze pupoljci cvjeća, suze zaspale ptice
iz mokrog korijenja naših stopa
nebo se otkida
i vuče te.
I moram da te uhvatim za ruku
i ne dam da odletiš,
među velike bez sna
da ti stegnem prste i iscjedim stvarnost
u topli šapat preko usana
nagorjelih od umora
da kažeš-Vjerujem ti, vjerujem sve,
i opet ti na licu blista
nos djevojčice koji sve vjeruje i kad ne mora,
nosić kojim čvrsto podbočeno
nosiš naše nebo u cvatu
van formula i razumiješ opet sve
da neko mora strpljivo da čuva
i korjenje neba u blatu.
