недеља, 20. март 2011.

Sanjati stvarno

Kad sam u uzdahu promukle ruže
pune trnja,
čuo sva zaludna dozivanja
suncu koje odlazi,
kad sam na dlanu starog,
uplakanog vjetra,
ugledao ožiljke od brda i ravnica
koje je pokušao najduže milovati,
kad sam u očima najmirisnije kiše
koja budna sanja
vidio strah od poraza, od vremena
koje sa njom curi,
strah da joj se neće svi
žedni radovati,
vidio sam da između ljudi,
prirode i rijeka
ima više sličnosti
nego između čovjeka i čovjeka
jer kud krene jedna kap, jedan uzdah,
tud čitavo stado kapi
i vjetrova pojuri
i ne mogu lako stati,
i vidio sam da sve što odlazi,
odlazi ne samo što želi,
već i što ne umije
da se okrene i vrati,
i onda sam morao malo da odem
od tog već viđenog, stvarnog svijeta
što umije samo naučene pjesme da pjeva,
tamo gdje pjesma pjesmi ne smeta,
krenuo sam na krilima puževa
da krila sna najdublje shvatim
i naučim stvarno sanjati.

Kad sam naučio da dopustim
vjetru da sluša mjesto mene
horove izgubljenih noći,
kad sam naučio da pustim
da miris trave
mjesto mene pamti
boje svih sivih dana,
i bez sna u očima sanjive tragove,
kad sam prestao da pokušavam
da shvatim sva velika shvatanja
sve snove i zvjezdane kapije i pragove
i shvatio da je najljepše
kad jedno veliko shvatanje
pokušava tebe da shvati,
kad sam naučio prstima upornosti
da iščeprkam
iz trule kore oblaka stvarnosti
zelene pupoljke sakrivenog sna,
tad sam naučio da sve duge nesanice
jednim snom oprostim,
i tad sam naučio stvarno sanjati.

I tako naučen,
umio sam da vidim kako sve zadihano,
bez daha
umije da lakše diše,i bez straha
i kad je umorno i staro,
i kad ne miriše
kad samo umije sanjati stvarno,
jer sanjati, to ne znači
samo sklopiti oči,
i negdje izgubljen,
u nečem čarobnom biti,
prepušten samo mašti noći,
Sanjati stvarno
znači zaboraviti skroz na stvarnost
onako skroz
kao skroz čašu vode popiti,
do dna ispiti,
pa još htjeti doliti i piti,
kroz sebe vodopad proliti
i ne znati za sebe, svoje ime
od tolike vode zaborava,
ne znati za more, za bore,
za dole za gore, za blizu i daleko,
jer sanjati stvarno znači zaboraviti
najljepše na svijet i sebe,
zbog nečeg nezaboravnog,
zbog nezaboravnog nekog.

Sanjati stvarno ne možeš sam,
moraš imati nešto,
moraš imati nekog
zbog kog ćeš shvatiti da si i ti
nečiji san,
kojeg će iz nestvarnog
preseliti u stvarno,
taj neko,
neko ko umije pogledom pažnje
najstvarnije da ti kaže tajno,
-Stvarno si stvarno,
i kad si divan,
-Stvarno si stvarno,
i kad si naivan
-Stvarno si stvarno.

A onda je sanjati lako,
i sve ide glatko u takvom snu
kao po zakonu jutra prva rosa,
i da otpjevaš nenaučenu pjesmu
i da na nečijem licu vidiš pticu,
i u nekim očima primjetiš
zelene koralne grebene
i krila albatrosa
koja u najmorskijim mislima
zima skriva,
i onda je lako i da doplivaš
po snijegu i da potrčiš
naličjima pješčanih tišina
punih sunca,
i sve promukle ruže i izgrebane dlanove vjetra,
i sve što ti smeta
svežeš u tajnu tog učenja,
kako se stvarno sanja,
kad ravnica svemira
zamiriše
na one koji nose eone
nepotrošene nježnosti
u svome osmijehu,
i na sve buduće suze zahvalnih
koji će jednom shvatiti
da je najljepše
kad jedno veliko shvatanje
pokuša tebe da shvati,
i shvaćeno sklopi oči
i počne stvarno sanjati.

Za neke šumske ptice i ljubičice koje znaju da niknu i sred ravnice

недеља, 13. март 2011.

Dlanovi budućih

Svako ima svoju misiju malu,
cvjetovi
da budući mirisi postanu,
leptiri
stari da budu hrana mravu,
il vječno na nekoj slici da ostanu,
neko će jednom na sunce da leti
neko da posadi najljepšu travu,
il neku njivu suncokreta,
neko će velike formule da se sjeti,
neko će napisati najljepši stih
neko veliki, vječni zakonik,
i ti si sigurno jedan od tih
što će možda
da preseli centar u kraj svijeta,
il’ da naseli poljupcem
dlanove budućih.

I ja sam na jednoj, svojoj misiji tajnoj,
a baš bih ti želio sve reći,
kako ogrnut vješto
daljinom zavičajnom,
pokušavam od te misije uteći,
i svakog jutra rezultate sumiram,
i uvijek se kod istog zabrojim,
kod onih očiju i onih ruku,
u kojima još uvijek ne postojim.
Pa za kragnu uhvatim mrak
što za mene neke prozore špijunira,
pa se pravim da sam kao on jak
dok se valjamo po njivama
oblaka sivih,
dok obojica ne shvatimo
tu tajnu sjajnu,
da smo rođeni da skupa patimo
daleki od zvijezda zbog kojih smo
tako sjajni, i tako oblačno živi.

Da, svako je neko
na svojoj misiji dalekoj,
neko rođen da dođe, neko da čeka,
neko čak zna svoje puteve sna
i kad ga nesanica u mraku ispira,
i dok kao krtica slijepa gmiže,
uvijek je za tunel svom cilju bliže,
a neko drugi pun brzine
i krilatog sjaja i svijeta,
u očima ima jata
izgubljenih goluba kurira,
i sve mu to misiji smeta,
i sve je dalji od svog svemira,
i manira svijeta koji zna
da se na pragu proljeća samo cvijeta,
a sigurno si i ti nekada
jedan od onih,
što hoće procvijetati kad nema smisla,
shvati i cvijetanje zakone ima,
ne vrijedi protiv tama,
ni protiv zima.

A možda si baš ti,
neko od onih
što će iz neke prašine shvaćene
izmisliti nove lijekove,
za sve besmislene smrti,
i sve buduće bolesne svijetove,
sve izgubljene ptice
i cvjetove za glavu skraćene,
možda sve budućnosti sjajne
za kojima ludimo,
imaju svoje misije u dlanovima
sadašnjosti
u kojima se suzama gubimo,
možda su sve kiše
misije neke rijeke napaćene,
što stalno pada pa opet uzleti,
a možda su sve te kiše
samo tu,
da bi neki ja i neka ti,
lebdjeli nježnije i malo svježije,
dok se ljubimo i gubimo
u dlanovima budućih.

Jednoj ptici s travom u očima,
koja umije s lijekovima,
cvjetovima sna i asana

субота, 5. март 2011.

Eho slomljenog jorgovana

Kad bih mogao opet zatvoriti
oči, tako da kapcima
uhvatim jednu od onih
neuhvatljivih rupa vremena
da se vratim u onaj dan veselja
desetog rođendana,
obasjanog svjećicama na torti
kad žmirim i zamišljam brdo
rastrčanih želja,
znam da bih sve želje uvio u jednu
samo da sve što odlazi daleko
uvijek ostane blizu,
i sad ne bih pitao
znam nekog tamo dalekog
-Čuješ li, Ana, eho
slomljenih jorgovana
što za srce zvukom grizu.

Padaš li i ti, u krizu visina
oblaka što stalno padaju pa uzlijeću
sjajnih i krvavih od polja maka,
il si već predugo nasmijana,
posađena u nekom, sretnom cvijeću
koje sjaji
u boji proljeća
koja napokon dugo ne kasne,
već dugo prejaka,
nasmijana od slikovnica u nekim očima
koje ti opet, sve mogu da objasne,
možda su ti sad i sve
one prazne kuće, prazni zagrljaji
i suze više jasne,
i ono medeno, preorano snova polje,
možda je sve to
bio samo aerodrom
sa kog se odlazi u nešto bolje.

Osluškuješ li, Ana, na vratima maja
eho slomljenog jorgovana
kako odzvanja na biciklu za nama,
trepti kroz neba plačna,
čuješ li il’ si sad od toga jača,
malo jača,
kad padne neko tiho veče
puno tuđe kiše
da l’ ti još osmjeh i ruke peče
ona zadnja kopriva što te užarila,
il si već i u snu zanemarila
one vječne što znaju da opeknu
vječno u nekom gradu
što na ubijeno cvijeće miriše,
i na punu rijeku
mrtvih, ribica zlatnih
kad sklopiš oči i poželiš,
neku želju kroz neki stih,
da l’ i tebe nešto nevješto,
djetinje sapne,
i odvuče negdje gdje neko
na onim zaboravljenim riječima
sve umije da ti šapne,
onako seljački, a iskreno meko,
i sad te vidim
tamo prekoputa,
kod one stare trešnje
s malim rozim češljem
kako s nekom lutkom lutaš
i šaputaš joj nešto, samo tebi znano.

Eh, kad bi sve neotplesano,
neizigrano, izgubljeno
moglo da se opet otpleše
u jednom plesu kod te trešnje,
da l’ bi sve čežnje počele
iskreno da čeznu mjesto nas,
il' smo jednostavno baš
bili rođeni s tim biljegom,
s tim bijegom u nama,
da se s nama obriše
još jedan prolazan užas,
jedan komad vječnih ratova
ludih svjetova, ludih dana
ostali smo vječno uprljani krvlju,
poklanih cvjetova jorgovana.

Čuvaš li, Ana,
taj trag za nama,
eho slomljenog jorgovana što nas prati
i pita jesmo li isti oni,
zaustavljeni istog dana u djetinjstvu
uz zvuk cvijeta tog
koji se pati i lomi,
i zove da nas vrati
čuješ li kako šapuće- svi ste tu
u srcu mom na sigurnom,
i kad ja nisam u vašem,
i kad vam neka druga pjesma paše,
evo zatvaram oči kao latice on,
i tu sam prekoputa,
u krošnjama lipa i maslačaka lutam,
i šapućem nešto naše,
samo naše.

Ani, komšinici od prekoputa zbog njene duše koja
je ponijela tople krošnje topola Krnjeuše,
zbog njenih riječi o jednom vremenu jorgovana
ostavljenom i zaustavljenom.
Ani, kao simbolu svih bosanskih djevojčica koje su
svoje djetinjstvo i mladost otplesale tamo gdje nisu
birale, u nekim novim ulicama, licima, znam da
su ta mjesta, svakako uljepšale svojim plesom…to znam.

Vaš komšija, Nešo