субота, 30. октобар 2010.

Bosna

1.
Sanjam je u najmračnijim morama
i najvrelijim snovima,
uplakanu raspojasanu i polugolu
sakritu i bačenu u žutoj paprati,
i sanjam je upregnutu, ukajasanu
na izgubljenim bogazama
u mračnim gorama
štraparsku, umornu, robovsku i carsku,
i sanjam je zlatnu sa krunom od vrba
i zarom od jela na prestolu,
s nogama obutim u kićenu rosu,
posvađanu u sebi i dobru sa svima,
izgubljenu u rukavima osvajačkih mundira,
jaucima rovova i molitvama
isplakanu do najtišeg plača,
tu zemlju ljubljenu i opjevanu
dirkama klavira
od Stambola i Beča,
tu zemlju, prekritu bosonogim srcima,
nažuljanu kudeljom požnjevenog smijeha,
predenom vunom s četvoronogih zvijezda
što mekeću na višegradskom mostu,
tu ludu hiljadu puta opjevanu
i tisuć puta opsovanu,
tu zemlju, Bosnu.

Sanjam je sapetu u bolu
među raspetim kandžama vijekova,
crnokosu od ugljene, rudarske tuge
zlatokosu od žute, tifusne duge,
i sanjam je kao šareno pero tetrijeba
zapeto u novu strijelu
malog dječaka,
što tek uči da nišani maštu,
a ne zna ni kako odapeti treba,
nit zna da ima ljepših igračaka,
nit pomisli da mu ljepših treba,
sanjam tu zemlju
izgubljenu u mašti hiljade
dječaka takvih, nikad dotaklih
usnama djevojčica u borovom hladu,
zaigranih na hiljaditom loptastom
kamenu od ovog sunca,
na kraju nekih još neizmišljenih šuma
odmah kraj prvog
najraspjevanijeg drveta,
gdje sve te njene duše otete
risova, malih sova i snova i sjete
sad srećne se gnijezde udvoje,
u troje, u boje, u bezbroje
i ruše brane sve sad skupa
do naših želja,
sa samo jednim zdravim srcem
što se ima
tim srcem što u toj zemlji sad lupa,
iz kog ne teče više krv,
već zelena Drina.

I sanjam je obezglavljenu
sakritu i prekritu, hladnu u tajnama
u jamama, na dugim kamama,
prosutu po koritima najzvjezdanijih rijeka
a opet odnekud, tako živu
prevaskrslu, opet izniklu
iz mrvica vrelog krompira,
iz malog skrajnutog svemira
savijenog i uvijenog u obliku bureka,
Sanjam je livadsku i brdsku,
preoranu od svakog ugošćenog sna
što svrati do nje da prezimi neko inje
velikih karavana i malih sela
kroz neko toplo Ljubinje, Nevesinje,
sanjam je u polenu u beharu
zaljubljenih maćuhica i makova,
prepuštenu na nemilost zaigranih pčela
vjernih svojoj kraljici, ali ne i kralju,
tu zemlju div’ih jabuka i div’ih krušaka,
raspuklu u rogovima zmijanjskih bakova.

2.
I volim je, volim tako bolnu od sna,
tu zemlju gdje najbrži uzbrdo puze
gdje najsporiji nizbrdo žure
kroz sve njene čuperke šumne i okuke lude,
volim sve te njene ljiljane vjerne
i božure požudne, pune bure
jorgovane kaćiperke razmahane
od prve aorte minareta Tuzle
do zadnjeg kapilara
Bihaćke kule stražara,
volim je kad maršira i kad se šunja
između mirisa kiša i pekmeza, i dunja,
i uzdam se u njene uzde sna
razudane i sažvakane od krvne braće
s kojima se i krsti i klanja
u toj šarenoj lakrdijadi
neprolaznog maskembala
izgubljenog svijeta
u kojem se rađaju neki mali čvorci
neki novi borci sna,
volim tu zemlju novih granica i ranica,
od najljepših podočnjaka
od najdužih nesanica,
tu zemlju najhrabrijih strahova,
gdje ruku pod ruku koračaju
kroz mrak dobrica i pijanica,
volim je tako svu izmazanu
od rakijskih kotlova,
izmaženu kopitama mrava i volova,
tu zemlju malih vukova i velikih lija,
velikih pošalica i komedija,
razgaženu od osmijeha i smrti
u čizmama prkosa i tragedija,
tako punu ruda vjere i žila nade
što umiju da vole do rapsodija,
i da joj još hiljadu vijekova
se otima i krade
punu neke ljubavi ljepljive za prste
kao mirišljave, nepresušne, jelove smole
ljubavi od koje u jesen sve hrastove
krošnjaste duše do srca ogole.


Tu baš, zemlju volim
pošumljenu hiljadama mrtvih suza
mladih kosova, nepoletjelih jata,
tu Bosnu rumenih seljačkih obraza
lažljivih crvenih, gospodskih noseva
u sedlu krilatih ata,
razvučenu u osmjesima
cvjetokosih baraba,
ugraviranu na koricama
zaljubljenih breza,
ljubomornih tandžara i handžara,
izmišljenu šakama u
nezamislivim kavgama,
tu Bosnu, zamišljenu u dlanovima
čobana čergara,
opjevanu ojkačama i gangama,
tu zemlju, cijuka harmonike i derneka
šapata gajdi, dipli, frula iz srca smreka,
tu nevjernicu između
dva vjerna svijeta
zagledanu u to malo balonasto nebo
naduvano u vrane ptice sive,
nebo pod kojim su prve mudre snove
grlile ruke dječaka Petra, Meše, Ive,
volim je zbog njih, i zbog brkajlija
i sevdalija,
zbog njenih avlija, zambaka i maka,
ofarbanih od behara,
situ od kuruze, ljevače, cicvare
i kajmaka,
i gladnu od voska i đona opanaka.
Tu Bosnu,
iščipkanu od sajdžinica i kujundžinica,
ispredenu kroz vodenice kudeljare,
volim je od vječnih, niskih ćuprija
do visokih gnijezda iz kojih
orlovi rano lete bez krila,
od ovog mog krvotoka
u kom se kroz visine preliva,
do onih pora šumskih vila
iz uraslih gljiva,
I nek padaju i kisnu sve šljive stare
kao zvijezde neke prestarile
u pamćenju za čije gasnu želje,
jer uvijek će iza bijelih,najvišljih brda
da niču još neka i višlje i bjelje,
i iza dugih i dobrih polja,
pružaće se uvijek još duža i bolja,
ali ova ljubav
koju budi ta brdovita luda,
nigdje u toliko imena, i u toliko boja.

3.
Ja se ne stidim njenih žutih
tarabastih zuba,
jednonogih i beznogih,
najkrilatijih ratničkih duša
što se rađaju poslije svakog rata
i onih dugih suša suza
koje dolaze s dugom poslije njih,
i ne stidim se
onih raščupanih, starih jata lasta
što joj se svakog ljeta vraćaju,
rep im bjelosvjetski poljubim,
ma gdje da se stidim
i što svaku noć
na nekoj nasmijanoj klupi
neko zlobno šapne, neko razočaran ureže,
neko pametan lupi
da smo svi redom iz tog jata
sirovi i glupi,
sirovi k’o onaj sir maglajski,
ja se ne stidim
njenih krajputašica ruža
koje svake noći miriše drugi i kupi,
ja znam da čekaju onog što nije
ni aprilski ni majski,
koji će vječno da zastane i ostane
kraj njih, ljubeći ih onako bosanski.

I psujem joj, psujem tu kamilicu i nanu
rakijašku i čakijaški
od Kotromanića do Kulina Bana
taj grumen duše uvaljan i ugruvan
na svakom ćošku Balkana,
taj njen zagrljaj i narav samozatajnu
kao maska,
preko starih krasta i novih rana,
njena krsta i leđa
savijena od njenih delijskih,
plitkih opanaka
i od najdubljih, hadžijskih turbana,
Psujem joj tu rodbinu rasutu,
i ujaka i strinu u dalekom svijetu,
i onu neizbrojanu četu sinova
s mjesecom u očima
i zvijezdom na čelu,
izgubljenu u maršu ispod krstova
i mermernih nišana,
psujem je razbijenu i izmrvljenu
na pola melećke duše
kod Kladuše,
razdijeljenu na dvije česti pogače
kod Rače,
prekinutu na pola priče
i pričanja nekog besjednika
zakićenog na silu perom ratnika,
prekinutog u zalogaju sna
i psovci slavuja.

4.
I volim je kroz sve šake njenih
neosvijetljenih, zavijanih sela,
tu Bosnu toplih, pijanih veselja i prela
i vrela hladnih kao obrazi
zaigranih u snijegu, rumenih lica,
tu Bosnu najstarijih kaldrma
i najdužih ćorsokaka
po kojim rominja i sipa
iz zemlje i neba,
i kad treba i kad ne treba
punu zagrljenih glista i uplakanih ptica,
volim je i bačenu u paprat
podrezanih krila,
tu zemlju milion prkosnih Gavrila,
i milion ludih Principa
što je i cara i sultana,
i kneza i bana
šutala i šamarala,
pa dugo ćutala, kukala i zalutala
bez njih,
da bi opet negdje šaputala, izmolila
i krajcar i carski zlatnik,
pa nov krov pokrila.

Volim ta njena usta rođena
i za pjesmu i za jauke,
volim tu Bosnu šarenu od šarana
i tupih klenova
zarobljenu ovim našim oteklim,
golubijim venama,
u ovim betoniranim, borovim glavama,
tu njenu knjigu beskrajnih priči,
velikih lovaca i još veće divljači
što je tek basna bez pouke,
volim te njene ruke što otiču
Unama i Savama
i mirišu nekim ljekobiljem vlažnim
što uraste u trepavice
samo jednom kad je vidiš.

5.
Radujem joj se i danas
kad je svoje snove i sinove
razbacala u pismima
po svjetskim poštama,
da njenim imenom
tuđa brda oslove,
danas kad njena ruka miluje
kanadske irvase
i krade jaja zelandskih albatrosa,
radujem joj se danas
kad više nije ni blatnjava ni bosa,
taman i kad je tako daleko
odnijela te svoje tepsije
pune sunca,
i sad kad joj svaki peti
kutak taman i sam ostaje,
danas kad sija iznad Švedske i Krima,
radujem joj se što je sad
tako svuda, tako mnogo kao u meni ima,
danas kad njen naglasak psuje
jata delfina, i nekog pingvina
luđaka što joj udara kontru
mjesto jazavaca i vrana,
Radujem joj se danas
kad više nije pjesma ratna
već ljubavna,
radujem joj se u ogledalu
što uzdiše njenim toplim grudima
otrovano, kao što smo svi otrovani
odavno tom tamom i mirisom
njenih smaragdnih šuma,
otrovani od tih kiselih rogača
i šljiva,
od onih najluđih vrganja i gljiva
tom ljubavlju
za tom ludom nijednom
i jedinom ponosnom,
I ništa više ne mogu sem
da se ponosim i nosim s njom
i da je pustim po vama svima
nek leprša
svojim kosama, kikljama i suknjama,
da je pustim da je volite i više
od mene,
jer ima je, ima za sve,
jato moje razletjelih mrvica i
jagodica šumskih duša
bolnih od sna,
znate i vi, i ja i ona,
da se samo tamo u njoj,
sa najvišeg brda može dotaći
svoje nebo,
i zato bih i ono juče,
i ovo noćas, i to sutra želio i treb’o
malo opet uzbrdo,
u to neko svoje, veliko, golubije krdo,
bolan, sav od sna.

Posvećeno Njoj, Ponosnoj,
i vama koji je volite,
kako god je zvali...
ja je zovem Bosna.

Svaka sličnost i slučajnost sa nekim
Mikom, je sasvim slučajna,
kao što je slučajno što smo svi rođeni
u istom vijeku,
i tako slučajno se volimo i znamo
odnekud, sasvim slučajno. :-)