недеља, 21. фебруар 2010.

Pjesma koja se osmjehuje

Ovo je pjesma koja je čekala
da joj ti ime daš,
koja se krila u ritmu
mojih koraka koji su te tražili,
snova koji su se sanjati plašili.
Ovo je pjesma koja je znala da
ćeš da dolutaš,
i dok su te daleko negdje
oblaci tamni gazili
a nije mi rekla,
dok me je gledala iz ogledala
sunčanog jutra,
dok mi sive snove spira topla česma,
da je tu, i da čeka da joj ti ime daš
ovo je sad srećna pjesma.

Tu je bila i sa mnom gledala kiše,
i nije mi rekla da i s tobom gleda,
ovo je pjesma koju ti pišeš,
toplim prstom preko srca od leda,
koja sa tobom uzdiše,
koja zna da ti nisi s neba,
a neće da mi oda ni to baš,
ovo je pjesma koja je
čekala da joj ti stihove
tužne isprekidaš,
i da počne da luduje,
u ritmu revolucije, u ritmu salse,
ovo je pjesma koju osmjesi krase.

Ovo je pjesma koja slavi
sve one koji se ljube,
i tješi one koji slute i pate jako,
koja daja nadu onima koji gube
a ne znaju stvarno zašto,
pjesma koja sve, glasove razumije,
koja briše neokopnile snjegove,
tjera hladne suze i sjene,
ovo je pjesma koja kaže,
ja sam srećna pjesma, čekajte mene,
sa mnom čekanja sva prolaze.

Ovo je pjesma koja živi od nade,
a dolazi kad joj se ne nadaš,
ovo je pjesma koja se poput
malog cvrčka u sobu nečiju prikrade
i zapjevuši, i zatreperi, trep, trep,
život je tako lijep,
kad si ti tu, kad smo mi tu,
kad imaš nešto veliko,
nekom velikom da daš,
kad zaspale note iz neke paučine
doputuju,
i počnu da iz srca pletu melodije,
ovo je pjesma koja je čekala
da joj ti ime daš,
ovo je pjesma koja se osmjehuje.

Ovo je pjesma koja više
ne umije čekati,
jer ona je čekala dugo
da se osmjehuje,
kada su stezali mrazevi i
sto put padali jesenji dukati,
ona je čekala da joj kažeš ti
gdje leptir zimuje,
ovo je pjesma koja čuje
samo osmjehe, samo kad se
neko raduje,
ona je čekala da obriše
suzu koja od vjetra potekne,
ovo je pjesma koja te neće čekati
i čuvati,
jer ona zna, još iz mog sna,
da ću to ja najbolje znati,
pjesma koja od dva srca
pravi jedno bez razdeljka,
ovo je pjesma koju ne pišem ja,
već u grudima jedna mala svjetiljka.

среда, 10. фебруар 2010.

Majci

U ovaj ćošak nemirnih snova zaspalih bogova,
moj san svojom suzom probudila je ona,
u svijet šarenih bića iz zapričanih priča,
nisu donijele me boje neba, ni anđeli Gospoda,
ni krila s proljeća, dugoputujućih roda,
samo ruke te žene, poput sunca iznad mene
grijale su prve zime, moje izgubljene ruke i pelene.

Na ovaj svijetli kraj, tamnog beskraja
ona je moj početak svojom iglom zaplela,
koncem proljeća, bojom prolivenog maja,
kad se rađaju jata ptica i bokori ljubica,
kroj mojih krila, lako je zagrljajem sašila,
kao najveći umjetnik, kao pradavni predak,
u svakoj riječi mojoj ona veze svoj redak,
moja divna majka, petrolej mog svijetla
moj fenjer razuma naspram svih ludnica.

Neki kažu da su se rodili sami,
kao bez sjemena, pupoljka, list samonikli,
da l’ imaju snage il tuge previše u sebi,
možda je bolje tu tajnu ne znati
gdje niču ti tužni, bez sjaja sunca u tami,
jer moji sunčani, zabrinuti i plačni dani
imali su uvijek svoju brižnu mati.

Isparana neba, rašivena srca,
sve ruke bi njene umjele da spoje,
i slutnje sumorne i suze umorne
kad je skriju u kutku tuge daleko od mene,
za proljeće blijedo tamo tražila bi boje,
i zato je uzdižem iz sunčeve sjene,
jer Božiju, svetu majku odavno svi hvale,
Svevišnji će razumijeti moje riječi male
što u hordi boraca i preživjelih heroja,
među bezbroj ruža što na zemlji su nicale,
ovim ordenjem duše tebe kitim, majko moja.

Znam dobro to je šablon ovog svijeta,
jednog kišnog ljeta odletjeće jato naših selica,
što smo skupa pogledima, grlili i pratili
i ostaviće prvi put prazna gnijezda u meni,
pod tvrđavom sunca koju jesen ruši.
ti bićeš tek latica uvelog buketa,
čiji miris nestali me u grudima guši.

U umornoj noći iznad sablaznih misli
zamahnuću krilima što ti si skrojila,
tih dana braća će mi biti anđeli pokisli,
i poneka sestra duša što se blizu svila,
i negdje u mraku, kad jedna kap slana
nadjača sve arije, sretnih prošlih dana,
uzeću u ruke buket ljudi ovog svijeta,
i šapnuću - hvala ti, za ovaj svijet, mama.