субота, 28. новембар 2009.

Šibice

Postoji kraj na kraj mora
čarolijom korala tkan,
gdje sunce treperi vrelu zemlju dok ljubi,
i tu postojan neprolazan sjaj,
malim, plahim očima dan
bićima s krilima što lete iznad ljudi.
Valima misli tu se kao brodić zagubi san
davno otisnut na jedrima rumenih obraza
na koje se beskraj poljubaca lako priljubi,
kad zastave seoba duša
povedu u bijeg od kiše zvijezda,
i najsvjetlije koja nosi udar poraza.

Postoji taj sjaj što vodi nevidljive seobe
kad prognaju duše zvijezde što ih rode,
i neke sobe života predugo hladne
dosanjaju ruke što znaju da lože
vatru i u njima, u doba nestvarnih zima,
i čudom doluta ona koja nosi ispod kože
dušu promrzlu koja šibice ima.

Nasmijana iza zamagljenog stakla
radosna što je grli tek nevješta rima,
i što neko još očima čuti može
riječi prećutane iznad svakog zla,
i onu trunku nade kada sreća štima
let do nebeske vatre, tek korak od tla,
a onda natrag, sudbinom brzo
do snježnih planina u ono staro krzno,
ni stopa daleko do opet novih seoba,
opet pola svijeta do Volge i Krima,
i još toliko do one koja šibice ima.

Jesen na sebe ljetne duše još privija,
šaku krupnih srca raspuca poput kestena,
zagrljaji hiljadu tek rođenih vila,
traže jedno srce što nije od stijena.
U aleji izgubljenih pjesnika
jedna vrba još se rijeci nakrivila,
bježeći od nekog čudnog u brezama sivila,
potekla bi vodom poput proljetnog vjesnika,
sred jeseni, sred Dunava kud teče možda Una,
možda do one koja šibice ima,
do sobe što biće, topline tek puna.