Moje malo nebo, boje palog lješnika,
putevi blijedi još me vode tebi
i do velikog toplog sunca
nijanse tajne miholjskog kukuruza,
još te slikam srećno rukom
nevješto zalutalog umjetnika,
još na tebe zamiriše dim srca,
kad me vatra želja ponese da zakucam,
na vrata na koja rijetko sad se kuca,
da riječi zaboravljene mi, proste čujem,
ljepše mi od tajne pjesme muza,
da koru topola kao dijete pomilujem,
pa na grudima punim koža da popuca
kad poželim vandalski da zapucam,
u davnom ratu braće, izgubljenih ratnika.
Moj mjeseče veliki iznad malog dola,
raspeše me oblaci novoga doba,
raspeše me kao bura, krila mladog orla,
razbiše ko prozore naših toplih soba,
i čini se ipak tu me osta pola,
od svih polovica tu najljepše i najviše
da mi kristal te bosanske, čiste kiše
lice bola daleko od mene briše,
jer nema me više, nema ni pola
onog starog, sjetnog kog vuku
u luku, jorgovani i stara škola,
nova neba puna osmjeha, i snova,
kriju me sve više, pitam se da l’ su moja.
Moja kućico indijanska, u krošnji hrasta
da li ti shvataš da mene čeka salaš
pun nekih ptica panonskih močvara,
da mi srce s dunavskim vrbama sad srasta.
Kućico moja, da l’ još ti bar sanjaš,
šumsku brvnaru kraj zelena jezera,
i livadu punu trešanja prezrelih,
sanjaj za nas bar nekad, zera,
kad nas san bogova od naših snova rasta,
snjegovi bijeli kad budu te zameli,
grijaće te u ovom stihu oči pune lasta,
pogledi koji su me davno razumjeli
kad bezbrižnost djetinjstva nije bila mašta.
I ne zaboravi me, moj žuti jastrebe
kad zagrliš često moje nebo malo,
srce mi dugo u daljini bez vas zebe,
jer dosta zvijezda mojih na tvoja krila je palo,
ruke moje nisu mogle da ih domaše,
mada znam da tvoje oko nebesko, malo,
sitne stvari poput zvijezda ne plaše,
a dosta će ih još zalud, slutim pasti,
i ko zna s kim ćeš, i s kim ću ja srasti,
i ko će o nebu sve da nas laže,
koji put ka sreći je baš pravi i kraći,
al’ kad laste s juga krenu Bosni da polaze,
moje nebo, moj jastrebe žuti,
mi ćemo se pod poznatim oblacima naći.
