Oči naše nikad nisu imale krovove
građene su da bi lako kisle
da jedne druge naslute i zamisle,
kroz kišna, pocjepana, snena neba,
kroz neke tuđe kadence i molove,
da osjete kako im neko treba.
Oči tvoje i moje otvorene da bi se stisle
jedne uz druge da bi bile iste
kad dođe vrijeme ljudi od leda,
rođene da bi bile bliske,
tako isto, poslije kiše, mutne i čiste
i kada duše to još ne zamisle,
kroz snove da se sretnu dva pogleda.
Tamo negdje na maloj cvjetnoj pisti,
gdje leptiri naših prvih koraka,
još lete bijeli, nestvarno čisti,
oči naše još se kriju i plaše,
iznad svih malih, sivih oblaka,
kad oluje zemlju nebom popraše,
pogledi naši još zagrljeni isti
spuste se u pjesme novih čvoraka,
po toj maloj cvjetnoj pisti.
Da l’ je ta tajna pista samo slika
u muzeju koji više neću posjetiti,
tek izgubljena zauvijek duboka misao
koju neću tako dugo još osjetiti,
kroz tijelo poput nezadržive jeze,
kada krenu putevi što vode u lutanja,
putevi na kojima samoća steže,
možda ipak postoji taj tunel,
u kom se još sreću i gledaju naša ćutanja.
Oči naše nisu rođene za krovove,
stvorene da bi slobodno pod nebom treperile,
pogledi pokisli liječe najveće bolove,
pa zašto bi se uopšte pod nečim krile,
sve neprolite kiše nebesko divne,
čekaju da pomiluju maslačka dva,
da se za oči naše do nebesa zna.
Kad stari se sat nekad pridigne,
i nestvarno sklopi svojim krilima
ka nebu brojkama rimskim namigne,
šapne želje srca kroz drevne očenaše,
koji vladaju nad svim silama,
da jedan pogled drugim bude ukrašen,
da se oči naše sretnu, i nazovu milima.
